SANJIVI MODNI PEJZAŽ - Milena Đurđić

Milena Đurdić ne pripada industriji koja nudi brza rješenja; ona pripada onoj rijetkoj kasti esteta koji tkaninu tretiraju kao živo tkivo, a kroj kao matematičku jednačinu elegancije. Njen put nije bio plod slučajnosti, već studioznog građenja – od temelja stečenih na prestižnim akademijama, gdje je modno obrazovanje usavršavala do nivoa vrhunske zanatske virtuoznosti, do stručnosti koja joj omogućava da se podjednako vješto igra sa strogošću forme i eteričnošću emocije. Njena biografija nije samo niz prestižnih priznanja i aplauza na regionalnim i međunarodnim pistama; to je svjedočanstvo o beskompromisnoj posvećenosti. Milena je u crnogorski modni prostor unijela disciplinu arhitekte i senzibilitet pjesnika. Dobitnica brojnih nagrada za najbolju dizajnerku i za doprinos modi, uspjela je u najtežem – da ostane britka u svom izrazu i autentična u svojoj ideji. Njeni modeli nisu samo odjeća; oni su oklopi za moderne žene koje se ne boje svoje snage, ali ni svoje ranjivosti.
Danas, dok stoji u samom vrhu regionalne modne scene, Milena Đurdić i dalje stvara žarom istraživača koji zna da je svaki novi šav prilika za novi početak. U svijetu koji insistira na površnosti, ona bira dubinu, pozivajući nas da modu ne nosimo, nego da je proživimo.

ME: Tvoje kreacije nisu samo odjeća. To je arhitektura emocija u pokretu. Mnogo toga dotiče tvoju unutrašnju motivaciju, ali je očigledno nešto posebno razbuđuje. Šta?
Moja snažna unutrašnja motivacija je, u stvari, stalna potreba i potraga za suštinom i dubinom u vremenu kada dominiraju površnost i brza rješenja. Razbuđuje me vizija žene i muškarca koja kroz odjeću ne traži masku ili kostim, već svoj štit i svoj glas. Fascinira me ta unutrašnja snaga moderne žene, ali i njena ranjivost – ta tačka u kojoj se spajaju hrabrost i emocija. Moja inspiracija dolazi iz želje da toj emociji dam formu, da je arhitek- tonski uobličim kroz kroj i tkaninu, tako da odjeća postane živi produžetak njene ličnosti, a ne samo estetski ukras.

ME: Zamislimo da kreacija ima oblik pejzaža. Od trenutka kada za- tvoriš oči i zamisliš, do prvog zasijecanja makazama, putanje kojom oblikuješ, ali i tijela kojem tkaninu prilagođavaš, kako se taj sanjivi pejzaž slaže?

Taj pejzaž počinje kao unutrašnji nemir, kao emocija koja„lebdi“ ili vizija linije u pokretu. U tom prostoru unutrašnjeg posmatra- nja, u mojoj imaginaciji, ja ne vidim samo komad odjeće, već čitavu atmosferu i dinamiku – osjećam kako ta tkanina diše. Slaganje tog pejzaža je dug i studiozan proces prevođenja emocije u strogu matematičku jednačinu elegancije. Konstruk- cija je ključni korak – ona je ta koja san prevodi u stvarnost i daje mu arhitektonsku stabilnost.

Prvo zasijecanje makazama je trenutak pot- pune odgovornosti i dubokog poštovanja prema tkanini, koju tretiram kao živo tkivo. To su trenuci čistog iščekivanja u kojima se pitam hoće li materija u potpunosti pratiti viziju i postati opipljivo ovaploćenje moje ideje. Konačno, kada se ta skulptura spoji sa tijelom žene, pejzaž dobija svoj reljef, svoj konačni smisao i svoju slobodu.

ME: Koliko u oštrini tvojih krojeva ima snage crnogorskog kamena, a koliko u mekoći materija- la pitomosti prostora koji se brani slobodom? 

Moje stvaralaštvo je neraskidivo vezano za crnogorsko podneblje; taj genetski kod i pejzaž duboko su utisnuti u sve što radim. Oštrina mojih krojeva, ta beskompromisna geometrijska preciznost i čvrstina forme bez sumnje nose u sebi estetiku i snagu crnogorskog kamena – simbol su ponosa, dostojanstva i nepobitne postojanosti. Sa druge strane, mekoća materijala, fluidnost svile i nježnost forme predstavljaju onu našu unutrašnju pitomost, ali i širinu duha koja se brani slobodom. Ta sloboda je ključna: slo- boda pokreta, sloboda misli i sloboda žene da bude svoja. Taj vječiti dijalog između ka- mena i svile (mekoće) u mom dizajnu, nudim damama, ne kao izbor između dva pola, nego pomirene, da ih nose istovremeno.

ME: Kažu da kćerke prvi pojam o snazi i integritetu dobijaju kroz očevu figuru. Postoji li neki nevidljivi šav u tvom radu, neka principijelnost ili estetski detalj, koji je zapravo tihi dijalog sa ocem i vrijednostima koje ti decenijama ostavlja u nasljeđe?

Taj tihi dijalog sa ocem je temelj. Nevidljivi stub svega što stvaram. Od njega sam dobila u nasljeđe pojam o beskom- promisnom integritetu, etici rada i dostojanstvu. U mom radu, taj “nevidljivi šav” se najdirektnije ogleda u onome što je skriveno od očiju javnosti – u unutrašnjoj obradi svakog modela. Često ističem da naličje komada mora biti jednako savršeno i čisto kao i njegovo lice. To je ta naslijeđena principijelnost: raditi stvari pošteno, temeljno i bez prečica, sa maksimalnim poštovanjem prema zanatu i osobi koja će to nositi. Savršena unutrašnja obrada je moj estetski i moralni zavjet vrijednostima koje mi je prenio.

ME: Odjeća je po definiciji prolazna, ali je, kažu, stil vječan. Šta je to što ušivaš u svoje modele da bi oni, i decenijama nakon što trend izblijedi, disali životom osobe koja ih nosi?

Ušivam bezvremenost konstrukcije i autentičnost ideje. Moda kao industrija nudi instant rješenja i prolazne trendove koji brzo izblijede. Ja biram modu koja je umjetnost i koja prkosi vremenu. Kada sa modela skinete trenutni trend, ono što ga čini vječnim jeste vrhunski kroj i arhitektonska preciznost. U svoje kreacije utiskujem duboko poštovanje prema damama i gospodi dizajniram tako da odjeća nikada ne “pobijedi” njihovu ličnost, već da im pruži prostor da dišu, da se izraze i osjećaju moćno. Kada u model ugradite takvu vrstu sigurnosti i slobode, on postaje dio njihovog identiteta i nastavlja da živi i zrači godinama kasnije. Taj komad postaje produžetak identiteta osobe koja ga nosi, on prestaje da pripada sezoni i počinje da pripada samo njima.

ME: Ako je svaka tvoja kolekcija jedno poglavlje knjige o Mileni, šta bi bili uvodni pasusi, a šta završne stranice koje još uvijek od- bijaš da napišeš?
Uvodni pasusi bili bi ispisani žarom istraživača i mirisom tekstila u radionicama, ali prije svega – ranim danima na akademiji. Naši sjajni profesori učili su nas, ne samo crtanju, bojama, formi, konstrukciji, nego i kako da čitamo emocije, prepoznajemo karaktere i osluškujemo događaje, a potom da sve to, rukom umjetnika, pretočimo u dizajn. U komade koji ne zaklanjaju osobu, već prenose poruku i pričaju njenu priču. Bila bi to priča o vojničkoj disciplini, velikim snovima i čvrstoj odluci da nikada ne pristanem na osrednjost i kompromise u umjetnosti.

A završne stranice? Njih svjesno odbijam da napišem jer u mom stvaralaštvu nema konačnih tačaka. Svaka nova kolekcija i svaki novi šav za mene su prilika za novi početak. Prostor mašte i kreacije je beskrajan, i sve dok stvaram sa istim onim uzbuđenjem i radoznalošću, moja knjiga ostaje otvorena za nova poglavlja.

ME: Moda je bučna, a proces stvaranja duboko usamljen. U kojim se to sjenkama Milena krije kada želi da pobjegne od modne piste i vrati se djevojčici koja je u komadu tkanine vidjela cijeli svemir?

U trenucima kada se povučem iz buke modne scene, vraćam se suštini - procesu, tišini, materijalu. Taj proces stvaranja jeste duboko usamljen, ali u toj osamljenosti nema praznine – tu je čitav moj univerzum. Moje bjekstvo je i povratak prirodi, tišini naših crnogorskih pejzaža gdje čistim misli i pronalazim mir. Ali, najsigurnije sklonište je sam dodir sa materijalom; u trenucima kada rukama oblikujem formu i osjećam pad tkanine, ja se po- novo vraćam u djetinjstvo i spajam sa onom djevojčicom koja je u komadu tekstila vidjela beskrajni prostor za maštanje i igru. Tu se obnavlja moja stvaralačka energija.